Lidusja, mala djevojčica koja još nije ni progovorila, pomalo spoznaje sebe i svijet oko sebe. U njenim doživljajima sudjeluju djedica, mama, susjedi, pojavljuju se slonovi koji slikaju, psi koji se loptaju, uči se govoriti, uči se jesti. Izmjenjuju se stvarnost i mašta, realni i izmišljeni likovi, ljudi i životinje, snovi i iskustva. Šekspirolog i teoretičar kazališta Jan Kott, ovdje u dvostrukoj ulozi pripovjedača i djeda, stvorio je imaginarni svijet u kojem je, kao u kazalištu, sve moguće, ali nije nasumično nego vodi k pouci. Jednostavnim riječima pripovijedaju se doživljaji – kazališni prizori – učenja i odrastanja u kojima svaki lik ima (odnosno igra) svoju važnu i nezamjenjivu ulogu.

Bajke za Lidusju nježna su posveta djeci, u čijem se viđenju i otkrivanju svijeta prepliću naivnost, osjećajnost i mudrost, i djedovima, u čijoj opuštenosti i iskustvu unuci pronalaze radost i sigurnost. A posveta su i kazalištu, jer djeca i oni koji im ove bajke budu čitali mogu s lakoćom i veseljem odglumiti svaki iz Kottove galerije likova.