U korpusu europske srednjovjekovne književnosti staronordijske sage imaju značajno mjesto: svojim pripovjednim strategijama i oblikovnim osobinama predstavljaju najrazvijeniji oblik srednjovjekovnoga proznoga pripovijedanja na narodnome jeziku, koje kombinira mitološke, religijske, kozmogonijske teme s povijesnim događajima i fikcionalnim elementima. Svoj književni vrhunac saga je doživjela u 13. stoljeću na Islandu. Nakon uvodnih poglavlja o povijesnim i političkim prilikama u kojima je nastala najranija nordijska književnost,Staronordijska mitologija i književnost obrađuje teme poganske kozmologije (nastanak svijeta, odnos čovjeka i kozmosa, srednjovjekovno viđenje svemira), kao i posebne fenomene staronordijskog euhemerizma i književnosti vizija. Kao poseban izvor za analizu stare skandinavske mitologije uzima se gotlandsko oslikano kamenje, koje nudi usporedbe na ikonografskome planu. Posebno se razmatra problematika usmene tradicije u sagama (nastanak i način distribucije kroz vrijeme i prostor), te specifične literarne osobine sage kao pripovjedne vrste. Naposljetku, knjiga nudi narativnu analizu i interpretaciju pojedinih saga koje imaju obilježja fikcionalne pripovjedne proze, budući da se u njima spajaju elementi sentimentalne romanse s povijesnim podatcima.