Tri pojma koja zvuče obično i svakodnevno u suvremenoj fizici dobivaju neobična značenja. Što znači da je prostor ujedinjen s vremenom, ili da je zakrivljen, ili da ima »pjenastu« strukturu, ili da i onda kad je prazan vrvi virtualnim česticama? Zašto fizičko vrijeme teče u oba smjera, iz prošlosti u budućnost i obrnuto, dok naše ljudsko, ali i biološko i kozmološko vrijeme, ima samo jedan smjer? Od čega se sastoji tvar kada se elementarne čestice poništavaju sa svojim antičesticama, pretvarajući se u nešto netvarno, u energiju, i obrnuto, iz energije nastaju parovi čestica i antičestica? Postoji li antisvijet sačinjen od antitvari i zašto nam nije dostupan? Zašto ne bismo u spajanju tvari i antitvari dobili neiscrpan izvor energije? Iz »običnih« pojmova nastaju mnoga neobična i provokativna pitanja. Ona proizlaze iz triju teorija ključnih za našu sliku svijeta: teorije relativnosti (opće i posebne), kvantne mehanike i elektrodinamike, i kozmologije.

Na početku novoga tisućljeća podizanje opće obaviještenosti i znanstvene kulture nameće se kao prijeka potreba. »Svatko želi znati«, kaže Nikola Zovko. Pa premda su neslikovitost i nepredočivost osnovne karakteristike suvremene teorijske fizike, s njezinim višedimenzionalnim zakrivljenim prostorima u kojima osnovni elementi nisu geometrijske točke nego matematičke funkcije, s dimenzijama za koje jezik nema imena, a mašta ih ni u kojem slučaju ne može predstaviti, Zovko pojednostavljuje jezik do one mjere koliko to dopušta vjernost sadržaju. Ne popuštajući jeftinoj popularnosti, on prikazuje prostor vrijeme tvar tako da oni upravo svojom neobičnošću provociraju maštu i bude zanimanje čitatelja. Neke će time uputiti na put znanosti, a nekima »upaliti svijeću« i rasvijetliti utjecaj fizike na svjetonazor našega vremena.